Solarne i vjetroelektrane grade se brže od mreža koje bi njihovu energiju trebale prenijeti do potrošača. Bez novih dalekovoda, trafostanica, skladišta i pametnog upravljanja sustavom dio proizvedene zelene energije ostaje neiskorišten.
Energetska tranzicija dugo se promatrala prvenstveno kao utrka u izgradnji novih proizvodnih kapaciteta. Danas postaje jasno da proizvodnja nije dovoljna. Električna energija mora se u svakom trenutku prenijeti s mjesta proizvodnje do mjesta potrošnje, uz održavanje stabilnosti cijelog sustava.
Problem je posebno izražen kod obnovljivih izvora. Velike vjetroelektrane često se nalaze daleko od industrijskih središta, dok solarne elektrane proizvode najviše usred dana. Mreža projektirana za velike centralne elektrane mora prihvatiti tisuće novih, promjenjivih izvora.
Kada elektrane moraju prestati proizvoditi
Ako mreža nema dovoljno kapaciteta, operator može ograničiti proizvodnju vjetroelektrane ili solarne elektrane. Istodobno na drugom mjestu može biti potrebno uključiti plinsku elektranu kako bi se zadovoljila potrošnja. Potrošači tada plaćaju i neiskorištenu obnovljivu energiju i skuplju zamjensku proizvodnju.
Britanski Nacionalni revizorski ured upozorio je da bi troškovi takvih ograničenja bez brže modernizacije mreže mogli snažno rasti do kraja desetljeća. Ujedinjeno Kraljevstvo nije iznimka: sličan izazov postoji u Njemačkoj, Nizozemskoj, zemljama jugoistočne Europe i na razini cijele Europske unije.
Zašto mreže kasne
Dalekovodi i trafostanice zahtijevaju složeno prostorno planiranje, dozvole, zemljište i dugotrajnu nabavu opreme. Veliki transformatori proizvode se po narudžbi, a rokovi isporuke mogu trajati godinama. Projekti često nailaze i na otpor lokalnih zajednica.
Istodobno se potražnja brzo mijenja. Električna vozila, dizalice topline, podatkovni centri i elektrifikacija industrije stvaraju nova opterećenja koja prije deset godina nisu bila dio mrežnih planova.
Baterije pomažu, ali ne zamjenjuju mrežu
Sustavi za pohranu mogu preuzeti višak električne energije i vratiti ga u mrežu kada je potreban. Fleksibilna potrošnja također može pomaknuti dio opterećenja u sate obilne proizvodnje. No baterije ne mogu trajno riješiti problem ako između regija ne postoji dovoljan prijenosni kapacitet.
Potrebna je kombinacija: novi vodovi, digitalizacija, baterijska spremišta, upravljanje potrošnjom i bolje povezivanje nacionalnih sustava. Važni su i tržišni signali koji će potaknuti potrošače da energiju koriste kada je ima najviše.
Hrvatski izazov
Hrvatska ima snažan interes za nove solarne i vjetroelektrane, ali njihovo priključenje ovisi o razvoju prijenosne i distribucijske mreže. Ako ulaganja u mrežu ne prate rast projekata, povećavat će se liste čekanja i neizvjesnost investitora.
Zato se uspjeh zelene tranzicije neće mjeriti samo instaliranim megavatima. Jednako će važni biti kapacitet mreže, brzina priključenja i sposobnost sustava da raspoloživu čistu energiju iskoristi onda kada je proizvedena.
Izvori: UK National Audit Office, europski operatori prijenosnih sustava i podaci energetskih regulatora.