Hrvatska ubrzano povećava proizvodnju električne energije iz sunčanih elektrana, ali istodobno i dalje u pojedinim razdobljima mora značajne količine struje nabavljati iz susjednih sustava. Na prvi pogled to izgleda kao paradoks: ako imamo sve više vlastite solarne energije, zašto uvoz ne nestaje?
Odgovor je u tome što elektroenergetski sustav ne mora samo proizvesti dovoljno energije tijekom godine. U svakom trenutku mora uskladiti proizvodnju i potrošnju. Sunce, međutim, ima vrlo jasan dnevni profil: proizvodnja raste nakon izlaska sunca, najveća je oko sredine dana i prema večeri brzo pada. Potrošnja nema isti ritam.
Problem nije količina, nego vrijeme
Solarne elektrane mogu tijekom vedrog dana snažno smanjiti potrebu za proizvodnjom iz drugih izvora, a u satima obilja mogu spustiti i tržišne cijene električne energije. No nekoliko sati poslije situacija se mijenja. Kada solarna proizvodnja nestane, sustav mora imati druge izvore koji mogu brzo preuzeti teret.
Tu se oslanja na hidroelektrane, termoelektrane, uvoz, prekograničnu razmjenu i sve više na sustave za skladištenje energije. Zato rast solara sam po sebi ne znači da će se uvoz smanjivati istim tempom. Uvoz nije nužno znak neuspjeha: povezana europska mreža upravo je zamišljena tako da energija teče ondje gdje je u pojedinom satu potrebna i ekonomski dostupna.
Za Hrvatsku je posebno važna hidroenergetika. Akumulacijske hidroelektrane mogu dio proizvodnje pomaknuti iz sati kada solarne energije ima mnogo u sate kada je nema. To je vrijedna prednost, ali nije neograničena: raspoloživost vode, hidrologija i druga ograničenja određuju koliko fleksibilnosti hidroelektrane mogu pružiti.
Sljedeća faza tranzicije je fleksibilnost
Zbog toga se energetska tranzicija sve manje svodi samo na pitanje koliko novih megavata sunca ili vjetra treba izgraditi. Jednako važni postaju baterijski sustavi, jača prijenosna i distribucijska mreža, upravljanje potrošnjom i tržišni modeli koji potiču potrošače da više troše onda kada je električne energije dovoljno.
Industrija može dio potrošnje premjestiti u povoljnije sate, punjenje električnih vozila može se automatizirati, a kućanske baterije mogu spremati višak solarne energije za večer. Na razini sustava veće baterije mogu reagirati gotovo trenutačno i pomoći pri stabilizaciji mreže, dok nove interkonekcije omogućuju da se manjak u jednoj zemlji nadoknadi viškom u drugoj.
To mijenja i način na koji treba promatrati energetsku samodostatnost. Potpuna izoliranost od uvoza nije realan ni nužno poželjan cilj u zajedničkom europskom tržištu. Važnije je smanjiti dugoročnu ovisnost o skupim i rizičnim uvoznim energentima te istodobno izgraditi sustav koji može sigurno funkcionirati kada sunce ne sja i vjetar ne puše.
Hrvatski solarni rast zato jest važan napredak, ali tek prvi dio posla. Sljedeći veliki investicijski ciklus morat će se jednako ozbiljno baviti mrežom, skladištenjem i fleksibilnošću. Tek tada će se veći broj solarnih panela pretvoriti i u mjerljivo manju izloženost uvozu u satima kada je električna energija najpotrebnija.