Energetska 2026. godina zasad ne izgleda kao uredna smjena starog sustava novim. Obnovljivi izvori rastu, velike tehnološke kompanije traže gigavate nove električne energije, nuklearna energija ponovno privlači dugoročne kupce, a istodobno jedan napad u Hormuškom tjesnacu može u nekoliko sati povećati strah od poremećaja globalne opskrbe.
Te priče na prvi pogled pripadaju različitim rubrikama. Zajedno, međutim, pokazuju isti problem: energetska tranzicija više nije samo pitanje izgradnje novih izvora. Sve se više pretvara u pitanje mreže, fleksibilnosti i otpornosti na geopolitičke šokove.
Proizvodnja raste brže od infrastrukture koja je povezuje
Hrvatski solarni primjer dobro pokazuje promjenu. Sve više sunčanih elektrana povećava domaću proizvodnju i smanjuje potrebu za drugim izvorima tijekom dana, ali navečer solarna proizvodnja nestaje. Ako nema dovoljno skladištenja, fleksibilne hidroenergije, drugih elektrana ili uvoza, dodatni megavati solara ne rješavaju cijeli problem sigurnosti opskrbe.
Na globalnoj razini sličan pritisak dolazi s druge strane sustava. UNECE procjenjuje da bi potrošnja podatkovnih centara mogla gotovo udvostručiti do 2030., s približno 485 na 950 TWh godišnje. To je nova potražnja koja se često pojavljuje koncentrirano, na jednoj lokaciji i u vrlo kratkom investicijskom roku.
Zato tehnološke kompanije sve češće ne čekaju da im tržište jednostavno isporuči potrebnu energiju. Google je s finskim Fortumom potpisao 22-godišnji ugovor za do polovice kapaciteta nuklearne elektrane Loviisa, dok se u Hrvatskoj za projekt Pantheon AI u Topuskom planiraju nova trafostanica i oko 280 kilometara dalekovodne infrastrukture.
Geopolitika nije nestala s rastom obnovljivih izvora
Istodobno se pokazuje da stari energetski rizici nisu nestali. Novi napadi na brodove u Hormuškom tjesnacu i na energetsku infrastrukturu na Bliskom istoku ponovno su pogurali naftu iznad 100 dolara po barelu i dramatično smanjili promet kroz jednu od najvažnijih svjetskih pomorskih ruta.
Europa je nakon prethodnih energetskih kriza diversificirala dobavu plina i ubrzala gradnju obnovljivih izvora. To je povećalo otpornost, ali nije eliminiralo ovisnost o globalnim tržištima. LNG i dalje mora putovati brodovima, nafta ima globalnu cijenu, a električne mreže trebaju materijale, opremu i godine za izgradnju.
Novo usko grlo je sposobnost sustava da se prilagodi
Upravo zato 2026. sve jasnije pokazuje da sljedeća faza tranzicije neće biti natjecanje samo u broju solarnih panela, vjetroturbina ili nuklearnih blokova. Ključno će biti koliko brzo sustavi mogu povezati nove izvore i nove potrošače te prebaciti energiju kroz prostor i vrijeme.
To znači više baterija, jače interkonekcije, pametnije upravljanje potrošnjom, bržu izgradnju dalekovoda i trafostanica te tržišna pravila koja nagrađuju fleksibilnost. Za industriju znači i sve više dugoročnih energetskih ugovora kojima se osigurava cijena i dostupnost energije.
U toj slici nema jedne tehnologije koja rješava sve. Solar i vjetar daju jeftinu energiju kada su uvjeti povoljni. Hidroelektrane, baterije i fleksibilna potrošnja pomažu uskladiti sustav. Nuklearna energija nudi stabilnu niskougljičnu proizvodnju tamo gdje za nju postoji politička i ekonomska podrška. CCS može imati važnu ulogu u dijelu teške industrije. Međunarodna trgovina ostaje osigurač kada lokalna proizvodnja nije dovoljna.
Najveći rizik nije nužno nedostatak energije u fizičkom smislu. Rizik je da izvori, mreža, skladišta i potrošnja ne budu izgrađeni u istom ritmu. Ako se taj jaz poveća, cijene će postajati volatilnije, priključenja sporija, a politički pritisak na tranziciju veći.
Zato bi 2026. mogla ostati zapamćena kao godina u kojoj je postalo očito da energetska tranzicija nije samo zamjena fosilnih goriva čistijim izvorima. Ona je rekonstrukcija cijelog sustava — i upravo će kvaliteta te infrastrukture odlučiti koliko će novi energetski poredak biti jeftin, stabilan i otporan.