Brent se početkom tjedna približio troznamenkastoj cijeni, dok napadi na pomorske rute i energetsku infrastrukturu ponovno ugrađuju snažnu geopolitičku premiju u cijenu barela.
Naftno tržište ponovno je ušlo u zonu u kojoj nekoliko novih incidenata može biti dovoljno za snažan pomak cijene. Brent se 8. rujna kretao oko 99 dolara po barelu nakon višednevnog rasta, a tržište je tijekom aktualnog vala napetosti već testiralo i granicu od 100 dolara.
Dan ranije Brent je zaključio trgovanje na 97,31 dolar po barelu, najvišoj razini u šest tjedana. Novi napadi na brodove i energetsku infrastrukturu na Bliskom istoku zatim su dodatno povećali zabrinutost oko fizičke dostupnosti nafte i naftnih derivata. U dijelu trgovanja 8. rujna cijena se približila 99 dolara.
Najveći izvor rizika ostaje Hormuški tjesnac, ključna pomorska ruta za izvoz energije iz Perzijskog zaljeva. Promet kroz tjesnac već je znatno smanjen, a tržište zato sve više vrednuje alternativne pravce, mogućnost prekrcaja između brodova i raspoložive izvozne kapacitete izvan Zaljeva.
Unatoč ozbiljnosti poremećaja, cijena nafte nije rasla onoliko brzo koliko bi se moglo očekivati iz samih geopolitičkih vijesti. Razlog je to što dio nafte i dalje pronalazi put do tržišta, a proizvođači i trgovci prilagođavaju logistiku. Reuters navodi da se milijuni barela dnevno iz regije i dalje izvoze, dok proizvođači koriste alternativne terminale i pomorske pravce.
Drugi stabilizirajući faktor dolazi izvan OPEC-a. Proizvođači u Sjedinjenim Državama, Kanadi i Gvajani planiraju dodatno povećavati proizvodnju, čime dio izgubljenih količina iz Zaljeva može biti nadoknađen. Istodobno je globalna potražnja slabija nego što bi bila u razdoblju jeftinije energije, posebno u Kini, gdje elektrifikacija prometa i visoke zalihe nafte ublažavaju rast uvoza.
No fizičko tržište naftnih derivata ostaje zategnuto. Posebno su osjetljivi dizel i drugi srednji destilati, koji ovise o rafinerijskim kapacitetima, zalihama i logistici. To je važno i za Europu, koja u dijelu derivata ostaje izložena globalnom tržištu i pomorskim dobavnim pravcima.
Za europsko gospodarstvo cijena nafte oko 100 dolara ima nekoliko kanala prijenosa. Prvi je izravan: skuplja sirova nafta povećava troškove proizvodnje benzina, dizela i mlaznog goriva. Drugi je logistički: skuplje gorivo povećava trošak cestovnog, zračnog i pomorskog prijevoza. Treći je inflacijski, jer se viši transportni troškovi postupno ugrađuju u cijene robe i usluga.
Industrija osjeća i neizravni učinak. Petrokemija, plastika, gnojiva i brojni drugi proizvodi povezani su s cijenama fosilnih sirovina. Kada tržište istodobno trpi visoke cijene nafte i plina, energetski intenzivni europski proizvođači ponovno dolaze pod pritisak konkurentnosti.
Za sada je ključno pitanje hoće li se tržište zadržati oko granice od 100 dolara ili će novi incidenti stvoriti trajniju premiju rizika. Ako se promet kroz Hormuz dodatno smanji ili se napadi prošire na veću energetsku infrastrukturu, nafta bi mogla dobiti novi poticaj za rast. Ako se pak alternativni pravci stabiliziraju i globalna potražnja ostane slaba, dio geopolitičke premije mogao bi se povući.
Europa u takvom okruženju nema mnogo kratkoročnih poluga. Može koristiti strateške zalihe u slučaju ozbiljnijeg poremećaja i smanjivati potrošnju, ali ne može brzo promijeniti globalnu cijenu barela. Dugoročno, svaki ovakav šok dodatno jača argument za učinkovitiji promet, elektrifikaciju i smanjenje ovisnosti o uvoznim fosilnim gorivima.