Napadi na brodove u Hormuškom tjesnacu više se ne mogu promatrati samo kao udaljeni geopolitički incidenti. Za Europu je riječ o izravnom energetskom riziku, i to ne samo zbog nafte. Tjesnac je važan i za trgovinu ukapljenim prirodnim plinom, posebno za katarske pošiljke koje su nakon smanjivanja uvoza ruskog plina postale važniji dio europske opskrbe.
Najnoviji incident, u kojem je prema UKMTO-u brod pogođen projektilom i posada evakuirana nakon požara, dogodio se u već snažno poremećenom okruženju. Reuters je izvijestio da se broj zabilježenih prolazaka kroz Hormuz spustio na tek djelić razina prije aktualnog sukoba. To znači da tržište više ne reagira samo na mogućnost poremećaja: dio poremećaja već je ugrađen u cijene i logistiku.
Europa je promijenila dobavljače, ali ne i izloženost moru
Nakon energetske krize Europa je napravila velik posao u diversifikaciji izvora plina. Izgrađeni su novi LNG terminali, povećan je uvoz iz Sjedinjenih Država i drugih zemalja, a punjenje skladišta postalo je važan dio energetske politike. Time je smanjena ovisnost o jednom kopnenom dobavljaču, ali je dio rizika premješten na globalno pomorsko tržište.
LNG teret može promijeniti odredište, što daje fleksibilnost kakvu plinovod nema. Ali ista fleksibilnost znači i da se europski kupci natječu s Azijom za iste količine, dok cijena prijevoza i osiguranja reagira na sigurnosne probleme na rutama. Kada se istodobno povećaju geopolitički rizik i potražnja, diversifikacija ne uklanja volatilnost.
Slična je situacija s naftom. Europa može nabavljati sirovu naftu iz više regija, ali globalna cijena reagira na marginalni poremećaj bilo gdje na tržištu. Ako trgovci procijene da bi milijuni barela dnevno mogli postati teže dostupni, premija rizika raste i prije nego što stvarni fizički manjak stigne do europskih rafinerija.
Energetska sigurnost sve je više pitanje infrastrukture
Hormuz zato pokazuje ograničenja pojma „energetska neovisnost”. Nijedna europska država ne može sama eliminirati rizik velikih međunarodnih pomorskih pravaca. Može, međutim, smanjiti posljedice: većim brojem dobavljača, skladištima, međusobno povezanom mrežom, rezervama, fleksibilnom potrošnjom i većim udjelom domaće niskougljične proizvodnje.
Obnovljivi izvori i elektrifikacija u tom kontekstu nisu samo klimatska politika. Svaki automobil koji manje ovisi o nafti i svaka zgrada koja manje ovisi o uvoznom plinu smanjuju količinu energije čija cijena ovisi o događajima tisućama kilometara daleko. No taj proces traje godinama, a do tada će nafta i plin ostati važni dijelovi europskog sustava.
Najvažnija lekcija Hormuza zato nije da Europa mora pronaći jedan novi „siguran” izvor. Takav izvor ne postoji. Otpornost se gradi kombinacijom domaće proizvodnje, različitih uvoznih pravaca, skladišta, jačih mreža i tehnologija koje mogu brzo zamijeniti energent kada nastane problem.
Sve dok ta kombinacija ne bude dovoljno razvijena, svaki ozbiljniji incident u Hormuzu ostat će nešto više od geopolitičke vijesti. Bit će i vijest o europskim računima za energiju.