Otvaranje Yarina postrojenja za hvatanje ugljikova dioksida u nizozemskom Sluiskilu daje europskoj raspravi o CCS-u novu težinu. Više nije riječ samo o pilot-projektu. Yara navodi da će postrojenje moći uhvatiti i ukapljiti do 800.000 tona CO₂ godišnje, a Northern Lights će ga brodovima prevoziti u Norvešku i trajno skladištiti oko 2.600 metara ispod morskog dna.
Projekt je važan jer povezuje cijeli lanac preko državnih granica: hvatanje u Nizozemskoj, pomorski transport i geološko skladištenje u Norveškoj. Plan je tijekom 15 godina obraditi oko 12 milijuna tona CO₂. Za industrije u kojima znatan dio emisija nastaje iz samog proizvodnog procesa, a ne samo iz goriva koje koriste, to može biti jedna od rijetkih kratkoročno dostupnih mogućnosti za veliko smanjenje emisija.
CCS ima smisla tamo gdje alternative još nisu zrele
Najbolji argument za CCS nalazi se u takozvanim teško dekarbonizirajućim sektorima. Proizvodnja cementa, vapna, čelika, amonijaka i nekih kemikalija ne može se u svim slučajevima očistiti jednostavnom zamjenom fosilne električne energije obnovljivom. Dio CO₂ nastaje zbog kemijskih reakcija u procesu.
U takvim slučajevima hvatanje ugljika može smanjiti emisije postojećih postrojenja dok se razvijaju druge tehnologije. U Sluiskilu je slučaj dodatno specifičan jer proizvodnja amonijaka već stvara relativno koncentriran tok CO₂, što hvatanje čini tehnički povoljnijim nego u mnogim drugim industrijama.
Ali upravo tu treba povući granicu. Činjenica da CCS ima dobru primjenu u jednoj industriji ne znači da je najbolje rješenje svugdje.
Opasnost je u pretvaranju alata u opravdanje
Hvatanje, ukapljivanje, transport i utiskivanje CO₂ zahtijevaju dodatnu energiju, infrastrukturu, kapital i dugoročni nadzor skladišta. Ako se CCS počne koristiti kako bi se odgodila zamjena tehnologije ondje gdje je čišća alternativa već dostupna i konkurentna, klimatska korist može biti manja od očekivane, a trošak veći.
To je posebno važno u proizvodnji električne energije, gdje su obnovljivi izvori, mrežna fleksibilnost i skladištenje već razvijena konkurencija novim fosilnim kapacitetima. U teškoj procesnoj industriji situacija je drugačija: ondje ponekad jednostavno nema jednako zrelog zamjenskog rješenja.
Drugo pitanje je infrastruktura. CCS nema velik učinak ako svaka tvornica mora sama graditi cijeli transportni i skladišni lanac. Northern Lights pokušava stvoriti zajedničku uslugu prijevoza i skladištenja koju može koristiti više industrijskih pogona. Ako takav model zaživi, ekonomika CCS-a može se bitno poboljšati.
Treće je pitanje odgovornosti kroz desetljeća. Trajno geološko skladištenje nije samo problem dana utiskivanja. Potrebni su mjerenje, nadzor i jasna pravila o tome tko odgovara za skladište nakon zatvaranja projekta.
Yarin projekt zato nije dokaz da je rasprava o CCS-u završena. Upravo suprotno: prvi veliki komercijalni projekti omogućuju da se rasprava konačno vodi na temelju stvarnih troškova, kapaciteta i rezultata. Najrazumniji pristup vjerojatno nije ni „CCS svugdje” ni „CCS nigdje”, nego precizno usmjeravanje tehnologije na sektore u kojima može ukloniti emisije koje je drugim putem danas vrlo teško izbjeći.