Postrojenje u nizozemskom Sluiskilu trebalo bi hvatati do 800.000 tona ugljikova dioksida godišnje i brodovima ga prevoziti do trajnog skladišta Northern Lights u Norveškoj.
Europa je dobila najveći komercijalni projekt hvatanja i trajnog skladištenja ugljikova dioksida do sada. U nizozemskom Sluiskilu 7. rujna počeo je rad sustava u sklopu Yarine tvornice amonijaka i gnojiva, iz koje bi se godišnje trebalo hvatati i ukapljivati do 800.000 tona CO₂.
Uhvaćeni ugljikov dioksid neće se skladištiti u Nizozemskoj. Nakon ukapljivanja prevozit će se brodovima do norveškog projekta Northern Lights, gdje će se trajno utiskivati u geološke formacije ispod Sjevernog mora. Time projekt postaje i primjer prekogranične CO₂ infrastrukture kakvu Europska unija želi razviti u većem opsegu.
Prema procjeni Europske komisije, Yara Sluiskil trebala bi u sljedećih petnaest godina uhvatiti i trajno uskladištiti približno 12 milijuna tona CO₂. Projekt je povezan s EU-Norway Green Allianceom iz 2023., a infrastruktura Northern Lights dobila je europsku potporu kroz Connecting Europe Facility.
Za europsku klimatsku politiku projekt je važan zato što cilja emisije koje nije jednostavno ukloniti samo prelaskom na obnovljivu električnu energiju. Proizvodnja amonijaka, cementa, vapna i pojedinih kemijskih proizvoda spada među industrijske procese kod kojih dio emisija nastaje iz samog procesa proizvodnje. Upravo se za takve sektore CCS najčešće navodi kao jedna od mogućih tehnologija dekarbonizacije.
CCS podrazumijeva hvatanje CO₂ na industrijskom postrojenju, njegovo pročišćavanje i komprimiranje ili ukapljivanje, transport te trajno skladištenje u odgovarajućim geološkim strukturama. Sustav je infrastrukturno zahtjevan jer nije dovoljno imati samo uređaj za hvatanje emisija. Potrebna je cijela logistika od industrijskog pogona do skladišta, uključujući cjevovode ili brodove i certificirane lokacije za trajno utiskivanje.
Europska unija posljednjih godina pokušava upravo taj dio pretvoriti u novo zajedničko tržište. Net-Zero Industry Act postavio je cilj da se do 2030. u Europskoj uniji osigura najmanje 50 milijuna tona godišnjeg kapaciteta za utiskivanje CO₂. Naftne i plinske kompanije dobile su obvezu doprinijeti razvoju skladišnih kapaciteta, koristeći i geološko iskustvo stečeno u eksploataciji ugljikovodika.
Yara Sluiskil zanimljiv je i zato što demonstrira model u kojem mjesto nastanka emisije i mjesto skladištenja nisu u istoj državi. Takva struktura mogla bi postati uobičajena za europsku industriju. Tvornice u državama bez pogodnih geoloških kapaciteta mogle bi svoje emisije slati prema skladištima u području Sjevernog mora ili drugim lokacijama koje se razvijaju.
To otvara i pitanje cijene. Hvatanje, ukapljivanje, transport i skladištenje CO₂ predstavljaju dodatni trošak industriji, pa komercijalna održivost projekata ovisi o cijeni emisijskih jedinica, regulatornim obvezama, javnoj potpori i dugoročnim ugovorima za transport i skladištenje. Zato se CCS trenutačno najviše razvija upravo u industrijama u kojima su alternative tehnički najteže ili najskuplje.
CCS pritom nije zamjena za energetsku učinkovitost, elektrifikaciju ili obnovljive izvore. U sektorima u kojima se emisije mogu izbjeći korištenjem čiste električne energije, takva rješenja često će biti jednostavnija. Njegova najveća vrijednost trebala bi biti u dijelu industrije koji se teško može potpuno dekarbonizirati drugim tehnologijama.
Pokretanje Yarinog projekta stoga je važnije od samih 800.000 tona godišnje. Pokazuje da europski lanac hvatanja, prekograničnog transporta i trajnog skladištenja CO₂ prelazi iz faze planiranja u komercijalni rad. Hoće li taj model postati dovoljno velik i cjenovno održiv da bitno smanji industrijske emisije, pokazat će sljedećih nekoliko godina.